Ston – nekoć biskupija
Poradi svog geopolitičkog, strateškog i prometnog položaja, Ston je satkao bogatu povijest od antičkih vremena. Smješten na vratima poluotoka, okružen s tri mora, zaštićen s četiri brda, s bogatim izvorima vode, solanom, plodnom ravnicom, bio je važno političko, kulturno i crkveno središte. Ston je prva biskupija na hrvatskom etničkom prostoru. Moguće je da je biskup u Stonu već krajem 7. ili početkom 8. st.
Nekada Ilirske naseobine Rimljani 167. prije Krista čine svojom kolonijom. Hrvati doseljavaju u vrijeme Heraklija, početkom 7. st., te se sjedinjuju u vjeri s Romanima. Kršćanstvo se razvija u rimskom obliku.
Na saboru u Saloni 533. ustanovljena je biskupija u Sarsenterumu za područje Zahumlja ili Humske zemlje, kojoj pripada crkva u Stonu (Pardui). Malo zatim Sarsenterum biva razoren, najvjerojatnije u vrijeme pustošenja Avara. Kako Ston nije bio na putu rušilačkog pohoda Avara, ostao je pošteđen. Stoga postaje sjedište zahumskih knezova. A kako svjetovna i crkvena vlast idu zajedno, to se pretpostavlja da je Ston, poslije nestanka Sarsenteruma, postao i crkveno središte. Biskupija se doduše spominje prvi put 877. ali kao biskupija ˝od davnine˝, a biskup je sufragan Splitske metropolije. Uspostavom metropolije u Dubrovniku, Ston je sufragan Dubrovnika.
Nakon dolaska Hrvata, područje od Neretve, preko sjeverno-hercegovačkih planina do Prijevora u Rijeci Dubrovačkoj, tvori kneževinu Zahumlje. Istoj, uz Neretvu, Primorje i Hercegovinu, pripadaju također Ston s Ratom (Pelješac) i Mljet. U njoj vladaju domaći velikaši koji priznaju vrhovništvo Bizanta. Iza poznatog Mihajla Viševića, koji jedno vrijeme priznaje vlast bugarskog Simeona, u Zahumlju vladaju kraće ili duže vrijeme različite dinastije. Tako oko 950. Zahumljem kratko vlada knez Časlav. Krajem 10. st. gospodar Zahumlja je Samuilo, te dukljanski kralj Ivan Vladimir. Godine 1168. dukljansko kraljevstvo i Zahumlje osvaja raški veliki župan Stevan Nemanja. Trideset godina kasnije Zahumlje preotima Andrija, vojvoda Hrvatske i Dalmacije. Bela IV. osvoji Bosnu i Zahumlje 1254., a od 1304. u Zahumlju je Mladen Šubić, potom opet za kratko srpski župani, pa 1325. Stjepan Kotromanić i napokon Dubrovnik.
U Zahumlju je tijekom 12. st. našao plodno tlo duh dualističkog manihejstva što su ga donijeli bogumili (babuni) protjerani iz Makedonije i Bugarske. Čistoća vjere ovog nekoć čisto katoličkog prostora dodatno je pogoršana dolaskom raškog kneza Miroslava u Zahumlje. Miroslav se oženio bogumilkom, sestrom bosanskog bana Kulina (manihejac-pataren), te poduzima nasilne mjere protiv katolika. Protjerao je biskupa Donata iz Stona, koji se sklanja na Lokrum. Crkve u Zahumlju, kao i benediktinska dobra sve do Žuljane, stavlja pod svoju zakladu sv. Petra i Pavla na Limu. Tako Stonska biskupija krajem 12. i u 13. st. proživljava duboko krizno razdoblje zbog agresivnog ponašanja Nemanjića, kao i bogumila.
Srpski povjesničari, u nastojanjima da prikažu Ston, Pelješac i Mljet srpskim zemljama, uporno tvrde da je Sava Nemanjić u Stonu bio postavio svoga episkopa umjesto protjeranog biskupa (1219.-1252). Prihvatljivo je, da je nekim Savinim episkopima (Ilarion, Teodozije, Metodije, Neofit, Nikola i Sava II) dodijeljen Ston sa svojim imanjima, te da su neki pokušali pridobiti kojeg od vjernika za sebe preko ubiranja redovine u Stonu, ali da su stalno stolovali u Stonu, ostaje povijesno vrlo dvojbeno. Činjenica je, naime, da su raški episkopi izjavljivali kako je ˝Ston bez vjernika, bez bira i vrhovine˝. Zar bi onda neki od njih u takvom Stonu prebivao?! U vrijeme potresa 1252. u Stonu zacijelo nema ni biskupa, ni episkopa.
Stari je Ston bio smješten na obroncima brda južno od Stonskog polja, na Gorici i uz glavicu sv. Mihajla. Tu je bilo više starokršćanskih crkava, od kojih je najveća bila ona sv. Marije Magdalene, biskupska crkva, a stajala je do bombardiranja «saveznika» 1944. g. Jedina crkva koja još stoji na glavici je crkva sv. Mihajla, sagrađena usred kasnoantičkog castruma. Stari je grad srušen u potresu 1252., a dolaskom Republike, gradi se novi grad na današnjoj lokaciji.
Poslije progonstva biskupa Donata iz Stona, biskupska je stolica čitavo stoljeće prazna. Tek je 1286. dubrovački nadbiskup pod pritiskom Rima imenovao novog biskupa Petra, a potom Ivana Kručića.
Teško je bilo u ondašnjim uvjetima obnoviti nevoljno stanje biskupije, te već 1300. Stonski biskup Ivan Kručić, na nagovor Korčule i u dosluhu s Papom, prenosi biskupsku stolicu u Korčulu. Korčula postaje sijelo biskupije koju možemo nazvati Korčulansko-Stonska. Biskup iz mletačke Korčule upravlja dubrovačkim Stonom i Pelješcem, ali uz prijepore, sve do 1541., kada Ston i Korčula postaju zasebna biskupska sijela. Dvije nove biskupije „žive” do 1828. iza kako su obje ukinute bulom Leona XII. ˝Locum B. Petri˝. Stonska biskupija otad ostaje samo titularna biskupija, čijim se naslovom ‘kiti’ neki od pomoćnih biskupa u svijetu.
O župi sv. Vlaha
Poslije ukinuća Stonske biskupije (1828.) Ston je sveden na ˝simplex paroecia˝, kojoj je od 1850. pripojena bivša župa Stonsko Polje.
Ston je bio sijelo Pelješkog dekanata do 1847. g. Reorganizacijom granica Slanskog i Pelješkog dekanata župe u Stonu i Ponikvama, pripojene su bivšem Slanskom dekanatu. Ston postaje sijelo dekanata, koji se potom naziva Stonskim. No, da se Stonu (zbog ukinuća biskupije) vrati malo stare slave, župa je 1886. uzdignuta na čast «nadžupe», a župnik se naziva «nadpop».
Na području Stonske župe postojali su nekoć samostani: franjevački u Stonu (1347.-1930.) i dominikanski u Brocama uz crkvu Gospe Nuncijate, kasnije Gospe od Ružarija (1628.-1808.), te ženski samostani: sv. Kuzme i Damjana (1404.-1925. franjevke-trećoretkinje) i uz crkvu sv. Mihajla na Gorici (1541.-1971. trećoretkinje sv. Dominika). Danas su u župi samo sestre Bezgriješnog začeća III. reda sv. Frana, a drže dvije kuće: u sv. Kuzmi i Damjanu, te u darovanom samostanu sv. Nikole.
Župa, osim Velikog Stona, obuhvaća sela Česvinicu, Broce, Kobaš, Bižanj i Hrasno, te Kuti i Indije. Godine 1916. župa broji 965 stanovnika, dok popis iz 1971. navodi da u Stonskoj župi živi 726 duša u 205 obitelji. Popis iz 2001. donosi da župa ima 711 stanovnika u 173 domaćinstva.
Ston ima svoje groblje iz 1820. uz samostan sv. Kuzme i Damjana, Česvinica uz crkvu sv. Nikole, a Broce uz crkvicu Svih Svetih.
U župi je i pučka škola, dok više škole đaci pohađaju u Dubrovniku.
O župnoj crkvi
Župna crkva u Stonu trenutno je izvan upotrebe, zbog velikog urušavanja koje je zadobila u potresu 5. rujna 1996. g.
Prva katedralna crkva bila ona sv. Marije Magdalene na Gorici, a od 10. st. crkva Gospe od Lužina. Poslije pripojenja Stona Dubrovačkoj Republici, na mjestu danas oštećene župne crkve, sagrađena je, po odluci Senata 1342. katedralna crkva sv. Vlaha. Ova je već 1392. proširena i urešena, a služi do velikog potresa 1667. g. U potresu je potpuno stradala. Iza toga dosta dugo Ston ostaje bez katedrale. Nakon dugih rasprava sagrađena je nova crkva skromnih dimenzija s bočnom kapelom. No i ova strada od potresa 1822. i 1823. da bi 1843. bila potpuno uništena.
Od 1843. za župnu crkvu, do gradnje nove župne crkve sv. Vlaha (1886.), koristila se crkva Imena Isusova (sv. Liberan).
Tijekom 20. st. svaki veći potres ostavljao je vidljive tragove i na novoj crkvi, a napose su još nezaliječene rane potresa od 5. rujna 1996. g.
Župnu crkvu trenutno zamjenjuje samostanska crkva sv. Nikole, no ipak se nastoji oko obnove župne crkve sv. Vlaha.
Druge crkve i kapele
– Navještenje B.D.M. iz 15. st. je župna crkva negdašnje župe u Polju. U potrijemu nalazimo zvona, koja su salivena u Dubrovniku 1528. g.
– sv. Jeronim u Polju je iz 1598. g. Crkva je srušena poradi gradnje nove prometnice (1982.), ali je potom pregrađena.
– sv. Katarina – stara kapela služila je kao crkva na groblju. Nova je kapela istog titulara sagrađena 2001. g.
– sv. Nikola u Česvinici iz 16. st. Obnovljena je 1997. g.
– Svi Sveti u Brocama – svetište sadašnje crkve je renesansna crkvica, a lađa je nadograđeno negdašnje dvorište.
– Navještenje BDM u Brocama (sa samostanom dominikanaca) iz 1646. g. Ponovno je građena 1884. g. Obnovljena je 1998. g.
– sv. Jeronim na Kobašu iz 1615. g.
– Gospa Karmelska na Kobašu iz 1676. g.
Crkve izvan uporabe
– Velika Gospa u Lužinama, nekoć katedrala, drži se da je starije Gospino svetište u Hrvata od onog Solinskog.
– crkva Imena Isusova iz 1614.-1673. poznata je kao crkva sv. Liberana. Bila je to crkva bratovštine presv. Sakramenta, koja je utemeljena 1615. g. Do potresa 1996. bila u funkciji, a sad zbog oštećenja nije u upotrebi.
– sv. Mihovil/Mihajlo iz 10/11. st., jedan od najvrijednijih spomenika rane romanike srednjovjekovnog Stona. Ubraja se u južnodalmatinski tip trotravejale s kupolom. Uz crkvu je samostan dominikanskih trećoretkinja iz 16. st. Samostan je imao stanare/dumne do potkraj 1981. g.
– crkva Male Gospe ili Gospica zvala se Gospa od Zamirja i Gospa od Supavla.
– sv. Kuzma i Damjan i sv. Kate je stara kapela s elementima gotike, uz samostan sv. Kuzme i Damjana, dijelom iz 12. a dijelom iz 16. st.
– sv. Petar iz 6. st. To su ostaci zidova na prostoru starog grada (podnožje tvrđave sv. Mihajla).
– sv. Marija Magdalena iz 6. st. Ostaci zidova nekoć katedralne crkve na području starog grada na Gorici.
– sv. Martin – ostaci zidova crkve na podnožju brežuljka Brač s grobljem.
– sv. Ivan – ostaci zidova crkve kod ˝Mlina˝.
– sv. Andrija iz vremena prije 1488. g. Ostaci zidova usred ˝Polja˝.
– sv. Matej u Perunima korištena je do potresa 1996. g. Sada ruševina.
– sv. Ivan između Broca i Kobaša na ˝Jelinjaku˝.
– sv. Stjepan u Stonskom Polju (Bare), ostaci ranokršćanske, a unutar nje manje predromaničke crkve – sačuvani ostaci sjevernog zida.
– sv. Toma u Hrasnom, stanje ruševno.
Povijest nam spominje na desetke nestalih crkvica od Prapatnog, Broca, Česvinice i Malog Stona, kao što su:
– sv. Srđ i Bah u Prapratnom,
– sv. Juraj u Kutima,
– sv. Feliće na Brocama,
– Gospa Karmelska i sv. Antun na Kobašu, a spominje se i
– sv. Jeronim kao posebni zaštitnik na Kobašu,
– sv. Ilija na brdu u Česvinici,
– sv. Jakov i sv. Juraj na podnožju brda ˝Popina˝
